Započeti priču o onome što je za mene početak nekakvog gay aktivizma je vrlo teško, jer sve je to zapravo započelo  onog trena kada sam prvoj osobi priznao što jesam ili onog trena kada sam u ruke nekoj bakici na cesti gurnuo prvi letak o gay pravima. Možda zapravo još nisam ni počeo…

Nedavno mi je kolegica na poslu bezazlenim tonom rekla da nema smisla boriti se za gay prava u Hrvatskoj jer mi smo „tooolko daleko od toga, da je ta borba uzaludna“, prva stvar koja mi je prošla kroz glavu pri tome je izreka koju sigurno svi znaju: zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – palača. Moja bi verzija bila: malim koracima se može prijeći jako dalek put, a ako na tom putu navedem jednu od sto osoba da promisli o situaciji koja sve nas okružuje – napravio sam nešto. Na početku ovog teksta sam spomenuo dvije jako bitne stvari koje označavaju početak tog puta.

Prva od njih je outanje, početak velike priče, koji je sve ono što sam ja do tada u očima ljudi oko sebe učinio manje bitnim. Sada bi trebala uslijediti priča o odbacivanju od strane prijatelja, suzama i problemima koji su proizašli iz toga, ali te priče nema – nitko nije okrenuo glavu i otišao, istina je da su me vidjeli na drugačiji način (frendice me češće zovu u šoping, a dečki rjeđe na nogomet ), postavljali pitanja i mijenjali sliku o onome što je do jučer za njih predstavljalo pedera , a danas sam pred njima bio ja – toliko drugačiji od onoga što su mnogi od njih očekivali. Frendica mi zna često reći da sam već time napravio mnogo, osobito na poslu gdje se izmjenjuju mladi ljudi koji su došli iz svih dijelova Hrvatske i po prvi put stoje pred nekim tko im otvoreno kaže : ja sam GAY. Druga bitna stvar je ono što je zapravo u aktivističkom svijetu sitnica – letak – komad papira s tekstom koji od čitatelja traži samo tračak pažnje, onoliko koliko je potrebno da mu misao prođe kroz glavu – da se zapita.

Po prvi sam puta imao priliku iskusiti osjećaje koji su bili mješavina uzbuđenja, straha i sreće – dok sam hodao sa šakom punom letaka kojima sam od ljudi tražio prava za sebe i cijelu jednu grupu istih kojima ta prava trebaju, da bi se osjećali jednako, da bi se osjećali pripadno društvu u kojemu žive. Vidjeti bakicu, čak i časnu sestru kako u ruci drže taj komadić papira s 10 razloga, za mene je značilo da radim nešto, nešto za društvo, izmamilo mi je osmijeh na lice…

Ne znam do koga će doći ovaj tekst? Trebao bi biti poticaj svakom klincu koji se boji svijeta koji ga okružuje, svakom onom tko zna da je drugačiji, ali nema snage da to kaže na sav glas, svakom onom tko stoji po strani, a nema želje ili hrabrosti učiniti nešto kako bi promijenio svijet u kojem živi. Svima onima koji ga čitaju mogu samo reći da otvore oči i pogledaju svijet oko sebe. Vidjet ćete ljude slične sebi, vidjet ćete mnogo nade, ali i mnogo borbe – život  kakav bi mogli imati, ako napravite samo jedan iskorak iz onoga u čemu ste zarobljeni,  život u kojemu se ne borite sami – borimo se zajedno!